Intervju sa bendom Sonata Arctica

Duša grupe je frontmen Tony Kakko. On je jedan od osnivaca, a napisao je i skladao gotovo sve pjesme (osim „My Selene” i „Prelude for Reckoning“ koje je skladao Jani Liimatainen). Pored njega u grupi je od pocetka bubnjar Tommy Portimo. Medju najstarijim clanovima je i samozatajni basista Marco Paasikoski, koji nije svirao samo na prvom albumu. Krajem 2002. godine pridruzio im se klavijaturist Henrik Klingenberg, kojeg prati glas divljeg metalca.

Nakon završetka rada na posljednjem albumu grupu napušta dotadašnji gitarista Jani Liimatainen, te na turneje krecu s novim clanom Elias Viljanenom. Sudeci po prepunoj dvorani Štuk u Mariboru fanovi nisu zamjerili grupi zamjenu gitarista. Primjecujem da su novog clana docekali burnim pljeskom, a za njegovim trzalicama nastala je prava pomama. Cesto se bendu zamjeraju loši nastupi uzivo, medjutim subotnjim nastupom u Sloveniji demantirali su ove zlonamjerne glasine. Odradili su vrhunski koncert za oci i uši. Tim povodom razgovarala sam s Henrikom Klingenbergom koji je sigurno najprodorniji i najelokventniji clan Sonate Arctice. Razgovor mi je olakšavalo njegovo perfektno poznavanje engleskog jezika. Drugi clan s kojim sam razgovarala njegova je suprotnost. Nimalo pricljiv, ali veoma drag i ljubazan Marko Paasikoski.

Znam da Tony piše tekstove i glazbu, kakav je vaš doprinos na albumu?

Marko: Tony je u biti napisao sve pjesme, ali prije no što je snimljen album radili smo svi skupa svakodnevno po osam sati, mjesec dana.
Henkka: Naravno, mi se moramo sloziti sa svime što Tony napiše prije snimanja, a sve solo dionice radimo sami.

Negdje sam procitala da tekstovi ljubavnih pjesama nemaju nikakve veze s Tonyevim zivotom.      

Henkka: Da, da. Tony sve izmišlja. Ideje za pjesme nalazi u filmovima i knjigama. On je osoba koja puno cita.

Hoceš reci kako nikada nije dozivio ono o cemu govori pjesma Shy (mini CD Takatalvi, Successor 2000. godine)?

Henkka: Hm… pa to ti je Tony. On sve zamisli, jer kao što znaš imamo puno pjesama o nesretnoj ljubavi, a on je sretno ozenjen vec 10 godina. Vidiš, ne piše o sebi.

Gitaru na albumu Unia svirao je Jani Liimatainen, a na ovogodišnjim turnejama zamjenio ga je Elias Viljanen. Nedostaje li vam Jani?

Marko: Ne.
Henkka: Ne.

Zašto je otišao iz Sonate Arctica?

Henkka: Nije odradio vojsku, zbog toga je imao problema s vlastima. Nisu mu izdali putovnicu i nije mogao putovati – zato smo ga zamolili da ode.

Zanimljiva je prica o tvom dolasku u grupu. Je li istina da su te prvo napili, pa si onda morao svirati? Kako je to prošlo?

Henkka: Super je prošlo, ionako sviram pijan od kad sam bio klinac (smijeh). Tako ti je to s klavijaturistima.

Što? Napiješ se pa sviraš dobro?

Henkka: Ponekad, ali nije mi to hobi.

A ti Marko?

Marko: Ja ne izlazim pijan na pozornicu, to nije dobro.

Kako se pripremate za koncerte?

Marko: Neki od nas se pocnu pripremat oko sat vremena prije nastupa, pa malo vjezbamo.
Henkka: Ovako! (smije se i pokazuje bocu votke)

Je li to razlog tvog divljanja po pozornici?

Upada Marko: Nismo pijani za vrijeme nastupa.
Henkka: Pa da, recimo popiješ 3 votke, nisi pijan, samo si opušteniji.

Zašto pjesmu Vice (Unia) ne izvodite na koncertima?

Marko: Ne znam. Dosta je teška za odsvirati.
Henkka: Dobra je to pjesma. Jesmo li je uopce pokušali svirati? (gleda Marca)
Marko: Ne.
Henkka: Vidiš na svakom albumu postoje pjesme koje ne izvodimo uzivo. Evo, recimo, sad sviramo „White Pearl, Black Oceans“ (Reckoning Night) koju nismo htjeli svirati kad smo tek napravili album.

Slicna je prica i s vašim DVD-om „For the Sake of Revenge“ (s istoimenog albuma).

Henkka: Nakon uspješnih nastupa u Tokyu jako smo zeljeli napraviti DVD. Snimali smo ga 2 dana. Prvi dan smo bili nervozni pred kamerama i nije ispalo dobro. Drugi dan smo smo se pripremili i sve je ispalo dobro, tako da je DVD ustvari prikaz drugog dana.

Koji vam je najdrazi album i zašto?

Henkka: Unia – zbog puno sola na klavijaturama. (smijeh)
Marko: Takodjer Unia – zbog cijele produkcije i rijeci u pjesmama, a najdraza pjesma mi je „Caleb“ – svidja mi se kako je izvodimo uzivo.

Privatno i poslovno zivoti su vam dosta isprepleteni s clanovima grupa Stratovarius i Nightwish. Primjetila sam da vam je tour – manager slavni bubnjar grupe Stratovarius Joerge Michael, a od ranije sam upoznata s cinjenicom da si ti Henkka došao u Sonatu nakon Jens Johanssona, takodjer klavijaturiste Stratovariusa. Tony Kakko pjeva u Northern Kingsima s Marcom Hietalom (Nightwish), a prijatelj je i s klavijaturistom Tomas Holopainenom (Nightwish).

Henkka: Sa Stratovariusom smo dobri i privatno i poslovno, a s Nightwishom privatno i ne baš. Nije da se vratimo doma s turneje i druzimo. Ipak i ne zivimo blizu u Finskoj.

Obzirom da su u Nightwishu zamjenili slavnu Tarju Turunen s Anette Olzon. Koja vam je osobno bolja pjevacica?

Henkka: Kada bih birao glas koji volim iz Nightwisha, bio bi to Marco Hietala. Ne volim zenske vokale, a Marca znam i privatno.
Marko: (pravi se da nije cuo pitanje, a ja ne inzistiram na odgovoru).

Slušate li Northern Kingse?

Henkka: Da, Tony uvijek dolazi i kaze: „ A vidi ovo, a poslušaj ono…“ (smijeh)

Radite li na novom albumu?

Henkka: Tony je vec napisao neke pjesme. Europsku turneju završavamo St. Petersburgom krajem ovog mjeseca, sa snimanjem novog albuma krecemo pocetkom 2009. godine.

Dosadite li jedni drugima kad ste po cijele dane zajedno? 

Henkka: Ma, rijetko se mi svadjamo.
Marko: A i kad se posvadjamo to traje 5 sekundi.
Henkka: To ti je kao da sam ozenjen za cetvoricu muškaraca. Samo bez seksualne napetosti.

Ne znam ja. To te nisam pitala.

Henkka: E, pa ja ti govorim kako bi znala. (smijeh)

Izjavio si da ti je najgora nocna mora impotencija…?

Henkka: Naravno, kad bi mi se to dogodilo, ja bih se… (stavlja prste na celo i pravi se da puca)

Ma, nemoj tako. Uvijek mozeš koristiti filozofiju Eliasa Viljanena – „Glumi dok ne uspiješ“.

Henkka: Pa… ne ide ti to tako. Ne! Ne zelim biti impotentan i NISAM i sretan sam s tim. (smije se)

No dobro, dosta o tome. Uvijek puno citaš, uspijevaš li i na turnejama?

Henkka: O, da. Stvarno puno citam. Evo trenutno citam 3 knjige. (pocinje vaditi knjige)

Marko, ti si se ušutio. Moram te pitati citaš li ti?

Marko: Citam knjige o pokeru.

Znaš, ti si jedini clan ove grupe o kojem se ništa ne zna. Cak ni na vašim sluzbenim stranicama nema ništa o tebi. Osim da ti je zivotna filozofija yo, yo.

Marko: Znam.
Henkka: To ti je zato što je on lijen momak.
Marko: Ne, nije zato, nego ja sam povucen i ne volim ljudima pricati o sebi. A ta yo, yo filozofija je bila jako davno. Više se i ne sjecam što sam tada mislio. Bit ce da sam se šalio, a novinar je to napisao kao da je ozbiljno.

Dobro. Hajde onda, reci mi nešto o sebi. Filmovi, glazba, nešto?

Marko: Prvo – ne gledam puno filmova. Slušam stare gitariste uglavnom, ali kad sam na turnejama onda baš i ne slušam glazbu – zasitim je se. (smijeh)

Nedostaju li vam obitelji?

Henkka: Ponekad mi fale, ali kad sam duze vrijeme doma, pocnu mi faliti turneje.
Marko: Naravno da nam nedostaju, pogotovo sad pred kraj turneje.

Zar vam nikad ne dosade stalna putovanja? Dodje li vam da napustite sve?

Henkka: Naravno da ti se ponekad sve popne na vrh glave, ali ja volim ovaj posao, tako da ga nikad ne bih napustio.

Smatrate li ovu turneju profitabilnom?

Henkka: Aaaaaa… Hm…. Da. (smije se) Imam novaca za hranu i pice. Imam kucicu bez bazena. (smije se)

Eh, da si mi rekao prije… (smijeh)

Hvala vam decki!

Marko i Henkka: Hvala tebi.

Diskografija:
1. Ecliptica, 1999.
2. Silence, 2001.
3. Songs of Silence, 2002.
4. Winterheart’s Guild, 2003.
5. Reckoning Night, 2004.
6. For the Sake of Revenge, 2006.
7. Unia, 2007.

Intervju za RSN: Ivana Prica, 18. studenoga(novembra) 2008.