Prije samog službenog početka na istom je mjestu i beogradski bend Euforia imao promociju svog drugog albuma «2» tako da je klub bio ugodno popunjen predstavnicima BG alternativne scene. To je ono što moja draga Ana s priličnom dozom sprdnje zove «B92 scena», ali meni je to draga ekipa klošara, probisvjeta, džabalebaroša, lezilebovića, hašomana i težih cirkera koji, pored svih gore navedenih kvaliteta, još sviraju i dobru mjuzu. (Nisam ni na koga posebno aludirao ovdje, ali ako se netko prepoznao, a bože moj…)
Ja sam odradio Euforiu (nije bio problem, pet pjesama) i s coca colom u jednoj i foto aparatom u drugoj ruci čekao sam večerašnje goste. Prvi su se na binu popeli Nežni Dalibor o kojima sam već pisao nekoliko puta ali sam ih samo jednom gledao uživo i bio sam oduševljen. OK, onda su me uhvatili nespremnog, ali i ovaj put Ivica (gitara i vokal), Ljubo (bas), Branimir (bubnjevi) i profa Dragan (ritam gitara) bili su sjajni. Njihov melodični gitaristički pop razlijevao se Šipražjem poput duge nakon kišnog dana, unatoč ne baš najboljem klupskom ozvučenju koje jeste jako, posebno ako stojiš sasvim blizu bine, ali ubija nijanse u zvuku. Veličina ne znači nužno kvalitetu, koliko puta sam to govorio svojim curama, ali jebiga…
Bend je nastup otvorio jednim instrumentalom koji se nije našao na njihovom debi albumu ali je Ljubo rekao kako će se naći na sljedećem da bi zatim prošao kroz sedam-osam pop bisera, od «Metronoma», preko «Samo magli», «Ti si sam», «Plutaju svesti» i «Vekovi» i stvarno te pjesme uživo dobivaju dimenziju više u odnosu na album. Punoća zvuka, čvrstoća benda, a i činjenica da je Ljubo nabavio novi bas značajno su očvrsnuli zvuk benda ali bez gubitka osjećaja za melodiju koja ih krasi. Možda jedina zamjerka treba ići na Ivičin vokal koji u nekim zahtjevnijim stvarima poput «Vekova» nije bio na razini zadatka i nije sasvim vjerno pratio bend, ali kad pred sobom imate ovakav bend, zažmirite na takve sitnice. Zaključna «Sve biće u redu» oduzimala je dah svojom ritmičnom strukturom i turobnom atmosferom no nije mi nakostriješila dlake na leđima iz jednostavnog razloga jer sam ih obrijao prošli tjedan…I da, opet nisu svirali „Značajan događaj“, navodno zato što nisu znali da ja dolazim. E pa ljudi, ja sam vam kao španjolska inkvizija, „and no one expects the Spanish inquisition“!
http://www.myspace.com/neznidalibor
Dalibore su zamijenili Repetitor, beogradski trojac o kome sam najviše pisao u posljednjih godinu-dvije dana jer jednostavno su sveprisutni. Kad god se ja zateknem kod istiočne braće i sestara, velike su šanse da će bend imati svirku, a nije da ih uhodim. Sad kad imaju i debi album «Sve što vidim je prvi put» vani, očekujem da ću se još češće susretati s njima. Ovo je bio još jedan tipičan nastup Borisa (gitara i vokal), Ana-Marije (bas i vokal) i male Milene za bubnjevima, što znači divalj, nervozan, rastrgan, nesavršen, ali svejedno uzbudljiv i neuhvatljiv. Od uvodne «Zdravo za gotovo» pa do zaključne «Sve što vidim…» bend je prosto derao sve pred sobom na sceni, doduše s čestim ispadima iz ritma (već je postalo uobičajeno da se to događa na «Ja» i na «Pukotinama» koje su morali početi tri puta da bi se konačno uhvatili). Uz Borisovo često izlaženje u publiku, klečanje uz pojačalo te uz sjajnu međuigru s Ana-Marijom, uz Milenino svirepo bubnjanje koje i dalje djeluje nekontrolirano i izvan takta, ali mala je definitivno ovladala svojim instrumentom i to se čuje, Repetitor su vjerojatno jedan od najuzbudljivijih mladih i ne samo mladih bendova na sceni danas i ako vam se ukaže prilika da ih pogledate uživo nemojte ju propustiti. U Zagrebu su 17. siječnja pa eto…
http://www.myspace.com/repetitor
Šipražje se do početka nastupa Damira Avdića već skoro u potpunosti popunilo i to velikim dijelom ljudima koji su došli samo zbog bosanskog psiha. Avdić je već svirao u Beogradu i ovdje ima malu ali vjernu ekipu sljedbenika koji su došli iskazati divljenje, i bogami napravili su dobru atmosferu: lijepo je vidjeti publiku da od riječi do riječi pjeva s umjetnikom, ako se Avdićevo režanje, vikanje, gunđanje i psovanje može zvati pjevanjem…
Samom Avdiću podrška publike dobro je došla jer mu je glas pukao i nije mogao dati sve od sebe, ali on je tip koji impresionira samom svojom pojavom: onako visok, mršav, s majicom s likom Che Guevare preko koga je, tradicionalno, na početku koncerta izlijepio ljepljivu traku i s električnom Gibson LesPaul gitarom otfrljenom do jaja, dovoljno je samo da stane pred publiku i ova je u transu (Svaka sličnost s Mišom Kovačem na Poljudu je zlonamjerna). Avdićeve pjesme pune boli, bijesa i gnjeva u Beogradu su naišle na plodno tlo i, mada mi ovaj nastup nije bio onako upečatljiv kao zagrebački u Spunku prije nekih godinu i kusur, čovjek ima karizmu da se ukenjaš. Način kako dere svog Gibsona, kako pjeva, gleda u publiku, toliko je uvjerljiv i uživljen da mu se morate prepustiti i vjerovati mu.
Svako malo bi silazio u publiku ispaljujući gitarističke rafale, čak se par puta popeo i na stepenice pored ulaza i mora se priznati – čovjek je pojava! Njegove pjesme možda je teško voljeti, malo ljudi voli slušati pjesme o boli, smrti i agoniji, ali ta duboka iskrenost izvire iz svakog stiha i svakog rifa. Avdić kroz svoje stihove i glazbu metaforički krvari baš kao što je i njegova zemlja Bosna krvarila, nažalost puno manje metaforički, i tog čovjeka treba cijeniti. A Šipražje je pokazalo da ga cijeni.
http://www.myspace.com/damiravdicc
Nakon 45 minuta intenzivnog Avdićevog nastupa publika se počela polako razilaziti, počela se puštati neka drugačija glazba, pa sam i ja pokupio stvari i izašao van na svjež zrak s namjerom da odem kući i odmorim nakon dugog i napornog dana, no kako to obično biva, moji planovi su se stubokom promijenili…Ali o tome više u sljedećem reportu.
Hadžo, slavonski psiho – www.mikrofonija.com