Novi val – koncert u Tvornici, izvestaj

Ponekad nam se moze i uciniti kako i danas zivimo u 80-ima. Zagrebacke radio-postaje vrte jako mnogo glazbe iz 80-ih, inozemni izvodjaci iz te dekade, kad dodju u Zagreb, imaju izvrsno posjecene koncerte, klubovi po gradu odrzavaju 80’s partije, vec godinama se javno i tajno prisjecamo novoga vala i 80-ih kao posljednje dekade pravog gradjanskoga zivota nakon koje su naše zivote i snove porušili rat, tranzicija i privatizacija bez ijedne cvrste vrijednosti u koje smo vjerovali. Kao da se nakon 80-ih ništa u nas nije primilo kako valja. Ipak, ima li “zivota od sjecanja”, kako nam je nekoc pjevao Jura Stublic. I, kako je zapravo bilo u Tvornici, “30 godina poslije” mesijanskog dolaska Pankrta u Zagreb? U kakvoj su danas formi nekadašnje zvijezde novoga vala?

Pocelo je mlako i mlitavo, kao na nekom slavlju Nove godine na kojem bi se svi trebali zabaviti, ali nam ne ide, iako ovakvu postavu novovalnih legendi nismo imali priliku vidjeti na zajednickom koncertu cak ni prije cetvrt stoljeca. Zvijezde su zatreperile slabašnim sjajem, a ni n-ta postava Filma na celu s Jurom Stublicem nije se odmotavala kako treba i sve je zamirisalo na debakl i nepodnošljivi zadah slinave nostalgije. A, onda smo u pet savršeno poslozenih i izvedenih pjesama – “Konobar”, “Krokodili dolaze”, “Leptir”, “Nebo”, “Zlatni papagaj” – kolektivno svršili s Elektricnim orgazmom u cije se redove odnekud vratio klavijaturist Ljubo.

Nerazmrsivo klupko ljute psihodelije, buntovnog punka i nervoznog funka u cas nas je podsjetilo zašto je nastao novi val. Opasan nastup Orgazma koji je zazvucao poput najzešceg psychedelic-punk benda iz Los Angelesa bio je vrhunac veceri u kojoj su zagrebacki izvodjaci uglavnom podbacili, slovenski korektno odradili prigodnicarski kratke nastupe, a beogradski zasjali neocekivanim sjajem, sve po onoj staroj – Ljubljana fura punk, Beograd rock’n’roll, a Zagreb pleše. Zoran Predin i Lacni Franz u Tvornici su imali i boljih izdanja, ali njihove pjesme doista su neuništive iako ni u vrijeme novoga vala nisu zvucale kao novi val nego kao kantautorski rock 70-ih. Publika se prikljucila pjevanjem, a Rundek je bio dobar koliko je to mogao uz Hakunu Matatu koja, unatoc trudu i htijenju, ipak nije ni Haustor ni Cargo Orkestar. No, Tvornica se rasplesala i sve je pocelo namirisati na dobru zabavu, a ne na karmine da bi Vlada Divljan potpuno raspametio publiku “Kenozoikom”, “Retko te vidjam s devojkama”, “Ona to zna”, “Zašto su danas devojke ljute” i “Malenom” u maniri najboljih americkih college-rock bendova.

Zajednicko ukazanje Davorina Bogovica i Jasenka Houre slavljenog virozom bilo je ocekivano simpaticno. Njihove dvije njuške u istome kadru izgledaju neodoljivo – poput ostarjelih londonskih punk-prvoboraca zakacenih za ska-glazbu susjeda s Jamajke. Tako su i zazvucali u kratkom setu pjesama s prva dva albuma. Pero Lovšin ovaj put je nastupio s mladim punk-rock bendom Španski borci, nije to bilo kao s Pankrtima, ali bilo je dovoljno zustro i zestoko pa je “Bandieru Rossu” publika odurlala od pocetka do kraja.

Jednom panker, uvijek panker. “Maljciki” i “Mi plešemo” na bisu su okupili Divljana, Predina, Lovšina, Bogovica, Metessija i Gileta i to je bilo to. Još smo se jednom podsjetili na novi val, ali i na to kako ipak “nema zivota od sjecanja” nego od toga koliko danas vrijediš i mozeš, uprkos tome što su “krokodili” iz “zlatnog papagaja” koji nisu podnosili ni pankere ni hipije odavno došli i naše “nebo vezali zicom”.

 

Piše: Aleksandar Dragaš
Izvor: Jutarnji.hr
& B92